O temelju svijeta i života

Tkogod je čuo za grčkog filozofa Platona, vjerojatno zna za njegovu podjelu cjeline zbilje na dva svijeta: pravi svijet samostalnih i o čovjeku neovisnih ideja i materijalno svijet privida koji je zapravo samo nesavršeni odraz svijeta ideja. Tu je sliku svijeta kasnije preuzeo i bitno preinačio, u skladu sa svojom filozofijom, njegov učenik Aristotel i ona je vrlo snažno utjecala na kasnije filozofe i znanstvenike. Cjelina svega je kod Platona hijerarhijski strukturiran dinamički sustav u kojemu se niži stupnjevi izvode iz viših. Najniži stupanj u sustavu je chora (χώρα, khōra), najčešće se prevodi kao „prostor“ i/ili „materija“. O tome upravo govori nedavno objavljena knjiga Damira Barbarića na njemačkom jeziku Chora – Über das zweite Prinzip Platons u izdanju nakladnika Attempto Verlag Tübingen kao 17. knjiga u nizu Phainomena. Nije česta pojava u hrvatskoj znanstvenoj i kulturnoj javnosti da naši autori objave knjigu na nekom od stranih jezika i kod priznatih izdavača. Time više je ona vrijedna pozornosti javnosti.

Izd. Attempto Verlag, Tübingen, 2015.

Pitanje može biti: čemu ovakva knjiga iz filozofije kada su teme prostora, vremena materije i drugih tzv. prirodnofilozofijskih problema već odavno sebi prisvojile prirodne znanosti. Koliko je filozofska rasprava o tome još uvijek relevantna? U prilog važnosti Platonove prirodne filozofije iznesene u njegovu dijalogu Timej (ali i drugim djelima) govori veliki interes među filozofima od Platonova doba do danas, ali i među znanstvenicima. Mnogi su filozofi komentirali i istraživali jedan od najzagonetnijih i najtežih Platonovih dijaloga Timej, od Aristotela, preko antičkih i srednjovjekovnih, renesansnih i novovjekovnih filozofa sve do Heideggera u 20. stoljeću i suvremene fizike. Neka se spomenu samo imena nekih znanstvenika koji pripadaju tzv. pitagorejsko-platonističkoj orijentaciji: Kopernik, Kepler, Galilei te u 20. stoljeću W. Heisenberg, C. F. von Weizsäcker i dr.

Barbarićeva knjiga u devet poglavlja nastoji prikazati izvorni Platonov nauk o tzv. drugom principu svega koji Platon u Timeju označava nazivom chora. Da to nije nimalo posve jednoznačan pojam pokazuju sva moguća tumačenja kroz povijest. U knjizi se daje uvid u mnoga od tih tumačenja. U nemogućnosti da ih se sva obuhvati na ovako kratkom prostoru treba samo u natuknicama navesti što chora jest, a što nije. Sam Platon navodi nekoliko naziva za chora: primateljica sveg nastajanja, majka, gipka masa, uzrok, neka mistična magla koja sadrži nužnost i u vezi je s predsvjetskim kaosom i dr. Ona je i neko unutrašnje gibanje ispunjeno silama, dynamis, najviša aktivnost, bezgranična je, bezvremenska je i čini temelj svih tijela, kvaliteta, kvantiteta, vremena, svijeta, živih bića, svjetske duše, ona je neka sredina koja spaja tijelo i dušu, ona je i životni tijek i požuda i sl. Chora se ne smije poistovjetiti ni samo s prostorom ni materijom, nije Aristotelova materia prima (prva materija), nije ni mjesto ni prazni prostor, nije ni jedno od toga, a opet jest i jedno i drugo, ali i nešto treće čiji su prostor i materija samo aspekti. To je vrlo slično onome što suvremena fizika shvaća kao jedinstvo prostora, vremena i tvari. Ne smiju se iz vida ispustiti i razlike Platona prema suvremenoj znanosti.

Knjiga svakako zaslužuje iscrpniji prikaz, pozorni studij i vrednovanje. Stoga je za preporučiti ne samo filozofima nego i znanstvenicima koje zanimaju fundamentalna pitanja.